Glasnologija

Izabela je ima 28 godina. Iz Vela Luke je, ali ne priča hrvatski. Ustvari, ona uopće ne priča, ali djela i slike koje su mi ostale od Izabele govore više no što je potrebno. Teta Izabela plovi između Latvije i Švedske. Ona me je odvela u Rigu, koju sam vidjela prvi puta u životu i otada razmišljam kako je moguće da nisam ranije otišla u taj prekrasan grad. Riga je glavni grad i središte Latvije. Vrlo neobičan (ako pričamo o europskim gradovima) grad gdje u zraku osjećaš u duh starog doba i moderne c rte. U jednom kutu viri McDonalds i ljudi hodaju s kavama „na poklopce”, a u drugom prolazu pijanist svira Čajkovskog. Djevojčica na flauti dvije ulice pored svira neko klasično djelo. Osjeti se mir i jako ugodna, umirujuća energija. Rigu sam doživjela kao neobičan arhitektonski koncept koji na momente liči na Gornji Grad u Zagrebu, a onda me podsjeti na stranicu nekog starog, dobrog klasika. Pa se okrenem i između mnoštvo skulptura koje vire iz travnjaka, parkova i cesta ugledam

Javlja mi se Trubi (kako on zove radno mjesto trubadura) iz Danske. American country/folk boy sa zagrebačkom adresom upravo je danas završio svoj prvi ugovor! Brod ima vrlo striktna pravila ponašanja koja su slična na svim brodovima, uz male varijacije na temu od broda do broda. Kao što sam nekoć pisala kako je alkoholna politika vrlo striktna, tj tolerancija na alkohol je 0 (nula), ovdje je to zaista tako (za razliku recimo u Hrvatskoj gdje svaki ormarić na poslu ima jedno žestoko piće “da se nađe za gosta”). Mi smo muzičari. Za muzičare postoji neka pretpostavka da moraju piti prije nastupa ili za vrijeme nastupa? Ili popiti pivu za relaksaciju nakon?? Ne. To ovdje ne postoji. Tj, da postoji, sasvim sigurno bi bili iskrcani iduće jutro na prvoj stanici bez obzira što plaću još niste dobili i ne možete se vratiti doma tek tako. Uglavno, Trubi je bio pozvan na “kušanje dregera” ne zbog sebe neko kolega muzičara koji su, eto, uživali u pivici nakon posla. Tako su ‘ladno svi

Baš sam se nemalo iznenadila nekidan kad je ispred naš prošla žena u krinolini. Ok, prvi put vidim ženu u krinolini, a da nije riječ o predstavi. Pa sam si mislila, ok, žena si nosi krinolinu. Pa sam pitala ove svoje frendove o čemu je riječ. Finski Romi. Prema wikipedij i , ova vrsta Roma živi samo na području Švedske i Finske, ukupno ih ima 13000. Imaju karakteristični način odijevanja, žene nose nošnje od baršuna koje teže po nekoliko kila. Nošnje su bogato ukrašene stakalcima, vezovima i sl. Sa svojih 15-20 godina djevojke mogu odlučiti žele li se odijevati moderno ili tradicionalno i ono što tad odluče trebaju slijediti ostatak života. Uglavnom su se bavili raznim zanimanjima koja uključuju ručni rad (mali obrt i ) no s modernizacijom i automatizacijom proizvodnje izgubili su svoju radnu ulogu pa imaju teškoće sa zapošljavanjem. A kad smo kod rada i radnih skupina, bilježila sam malo nae „intelektualne” razgovore i rasprave. Izvukla sam 4 vrlo bitne teme. Dakle, redom

Prelazak iz broda u brod je mali hororčić. Ne veliki, ali mali. Spavali smo 3 sata, probudili se ko zombiji u 6 ujutro i kreće posao: jedan dio ide autom van (kojeg smo ukrcali sinoć i nakrcali našim koferima i instrumentima), drugi dio ide na putnički izlaz. Meeting na terminalu. Informiranje i check in na drugi brod. Potraga za Cargo odjeljenjem. Potraga za parkingom. Kazna za parking. Ne razumiješ na kazni ništa osim one brojke 750. Sr.... Ok, riješit ćemo i to nekako. Odlazak autom u brod (u dvije grupe)- meeting u brodu. Nošenje opreme i kofera. Potraga za cruise managerom. On spava. Razgledali glavnu promenadu. On još spava. “ Aaaa, prerano vam je, još nije dostupan.” - dobivam odgovor s recepcije Možemo li barem dobiti info o kabinama da ostavimo stvari? “ Hm... ne znam, to vam zna cruise manager.” Ok. Hvala. Nakon dva i pol sata čekanja u umoru i gladi stiže On. Cruise Manager. Putovnice na pregled, ispunjavanje nekih obrazaca te obil