3. PROTOKOL ZABAVE ZA GOSTA
Gost će na brodu imati svakakvih čuda, kao dijete s lizalicom u Disneylandu.
Na raspolaganju ima nekoliko vrsta restorana, dućana s odjećom, kiosk, dječju igraonicu, igraonicu za odrasle (flipperi i sl.), casino, vodeni park s bazenom, fitness centar, kino dvoranu, kazališnu dvoranu, dvoranu za poslovne seminare, parkiralište za auto koje putuje s vama.. Uglavnom pravi mali grad i „trošionica“ novca. Ali, moram priznati da je usluga zaista izvrsna i da su zaposlenici profesionalno na vrlo visokom nivou, no o tome više u zasebnoj temi o osoblju broda.
Tu negdje u uslužnoj trpezi nalazi se i glazbeni program, tj kolege koji istodobno sviraju na nekoliko mjesta (razni sastavi).
No, krenimo redom:
Ukrcaj putnika na brod je u 13:15h. U Norveškoj je točenje alkohola dopušteno tek od podneva nadalje. Pogađate, u podne se otvore Nijagarini slapovi na terminalu.
Za sve nas koji smo „unutra“ život počinje regularno ujutro, brod je do 13.15h uglavnom sablasno prazan i tih. Dvodnevni gosti ili onesviješteni spavaju ili oni hrabriji- otišli na kavu ili u shopping na kopno. Za nove goste zabava počinje upravo u 13:15h kad se na brodu otvara prva destinacija- Pub, tj. "dnevni muzičari" počinju svirati. Pub je na promenadi, tj. na „glavnoj ulici“.
Riječ je uglavnom o nekom duetu koji svira lagane instrumentale dok gosti prolaze promenadom i traže svoje kabine (kasnije ću shvatiti da gosti zbog prevelikog partijanja ustvari jedino što rade je- traže svoje kabine i da ih se često može naći kako vrludaju u toj potrazi po najčudnijim dijelovima broda).
Glazba u Pubu treba biti vedra i nenametljiva, a na tom mjestu će se svirati i plesati sve do pola 2 ujutro. Dnevnu ekipu glazbenika će oko 19:30h zamijeniti večernji duo, trio ili katkada solo izvođač koji će odraditi (po mom mišljenju) nešto teži posao jer navečer glazba treba biti "rokerskija", zabavnija, kako bi jedan kolega pijanist rekao action music. Znači, po danu smooth, po noći action. Yeah!
No, glazbeni ukusi se razlikuju kao i profil samih glazbenika. Neki su mi rekli da im je puno lakše svirati navečer jer preko dana teško da ostvare ikakvu komunikaciju s publikom što im vrlo teško pada, a osim toga zna im biti i vrlo dosadno.
Malo je vjerojatno da nećete naći na brodu nešto što vam ne odgovara: za sunčanih dana možete, naravno, izaći na sunce (koje je btw. jako i prži iako je prosječna ljetna temperatura u Norveškoj 20-ak stupnjeva, u Kielu u Njemačkoj možda 24), možete otići na sladoled, u shopping (za hrvatske pojmove i po mom skromnom mišljenju norveške cijene su previsoke čak i na brodu, a kamoli na kopnu), na besplatan kratki tečaj plesa, možete si rezervirati termin kod karikaturista Bobbyja koji vam „upropasti osobni opis“ (šala, odličan je!) na promenadi, a centralna zabavna točka dana je mjuzikl.
Kad sam prvi put otišla na taj famozni mjuzikl show, imala sam tipičnu hrvatsku predrasudu: "Ah, sad će pjevačice drečati, višeglasja neće štimati jer se ne slušaju međusobno, a muški su sigurno trapavi, s dvije lijeve i baš me zanima imaju li uopće ritma". I prevarila sam se- u svim točkama!
Norveška kompanija usko surađuje s Britancima i općenito Velikom Britanijom. Korjen te suradnje seže daleko unazad, dok je još Norveška bila siromašna i nenaseljena (ustvari to je bilo još prije 50- ak godina). Kaže mi jedna žena iz Bergena da se još "vole" tamo negdje od II svjetskog rata. Koliko sam shvatila Britanci su koristili norveške brodove za svoje potrebe a i naravno tu je bila i trgovina.
Mnogo Norvežana živi u Velikoj Britaniji i obrnuto.
Mladi (britanski) umjetnici u Velikoj Britaniji idu na odlične "Music Theater" ili "Art Performance" fakultete, gdje ih agenti regrutiraju na zadnjoj godini fakulteta te odlaze raditi na kruzere ili u kazališta te uglavnom imaju turneje po Engleskoj ili svijetu.
Riječ je o redom odličnim pjevačima, plesačima, glumcima i gimnastičarima u jednom (iako gimnastičari uglavnom dolaze iz cirkuskih škola- o da, i to postoji!) koji nekoliko mjeseci usavršavaju show, tj dva različita ( sjetite se- dvodnevno putovanje: dva show-a) koje će izvoditi narednih godinu dana svaki dan po dva puta, što je fizički i psihički stvarno zahtjevno.
Ajde ti digni nogu u vis 75 puta u 45 minuta, pritom pjevaj (suvislo, a kamoli odlično!) i pusti da te partner baca po zraku i lovi (a imaš kila ko prosječna 28 godišnja Hrvatica, ok, možda manje jer su uglavnom svi tamo fit). Da. Neće ići tako lako.
E, ovi ljudi to rade i to vrlo, vrlo dobro!
Na brodu su 14 dana, onda silaze i dolazi druga ekipa na 14 dana. I tako cijelu godinu. Upravo su aktualne ekipe u zadnjem tjednu izvođenja predstava i vidim na njima da su umorni i psihički i fizički. Ali nema stajanja. Treća i četvrta ekipa se uvježbavaju na tlu i odmah kreću s novim predstavama dan nakon završetka ovosezonskih "igrača".
Brod ima i kockarnicu, a Norvežani imaju problem s kockanjem. Isto kao i s alkoholom. Opsežniji odgovor o kockanju još čekam od prijatelja sa susjednog broda.
Nakon mjuzikla, gost može otići:
a) u Pub
b) na "plesnjak"
c) u tzv. jazz bar
d) u disko.
Pub izgleda točno kao i svaki prosječni pub u Europi- drvo, krigle, bina, separe, mjuza.
Cijena pive (male ili velike) u pubu je između 50- 74 norveških kruna što je oko 40-60 kuna.
Pomnožite norvešku cijenu sa 0,80 i dobijete otprilike izračun u kunama.
Tu ćete najčešće vidjeti ostarjele "zblajhane" rokerice s 30-ak godina starim tetovažama po cijelim rukama i vratu, frajere u kožnim hlačama, tirkiznim košuljama i natikačama, a rjeđe i sasvim neupadljive obitelji s djecom.
Prekjučer je jedna žena (koja sasvim slučajno odgovara gornjem opisu) skakala i pjevala na pjesmu Mercedes Benz od Janis Joplin, imala je točno onaj reski, američki, country prizvuk. Ona je lijepo stala nasred puba, cijukala i vrištala, plesala i pjevala- sama- na opće zadovoljstvo svih. Žena se zna zabaviti, nema što!
Plesnjak. E vidite, u Hrvatskoj, tj barem u većim gradovima je nestao ovakav oblik zabave, bar što se glazbenog stila tiče. Imamo mi klupske svirke (to svi znamo, a često i jedni drugima odlazimo na takve svirke), ali u ovom slučaju to nije baš to. Ovo je još uvijek onaj tip plesnjaka o kojima su nam pričali naši roditelji.
Dođete u nešto što izgleda poput hotelskog lobbya- otmjen prostor prekriven tepihom i mramorom, dugačka staklena stijena s panoramskim pogledom na more, konobari (ne waitor, nego bartender) u odijelima i u ruci koktel.
Ovdje svira tzv. Party band, repertoar je uglavnom plesni, europski hitovi od 70- ih do 2017. godine. Tu možete pričati, plesati, zabavljati se ili jednostavno sjesti za stol uz prozor i promatrati more.
Glazba vam niti u jednom trenu neće biti preglasna jer na glazbenoj opremi postoje limitatori glasnoće, tako da je moguće da dok ti vodiš romatični razgovor osoba pored tebe pleše.
Prosječna cijena koktela je 90 norveških kruna što je oko 73 kune. Za njih, to je bagatela i svi ih piju.
Oni vam jako vole te koktele- crveni, žuti, prozirni, s kišobranima ili bez, sve ide. Nerijetko za sebe naruče dva koktela jer jedan popiju dok hodaju do stola, a drugi imaju za stol. Živa istina.
Prošlogodišnje ugovore smo radili na ovom mjestu i mogu reći da je zaista živopisno i zanimljivo!
Publika je starija i zbog toga podsjeća na plesnjak iz „onog“ doba. Riječ je o finoj gospodi i njihovim gospođama, poslovnoj klijenteli (koji su na upravo dvodnevnom poslovnom seminaru), ali ima i mladih (sebe još uvijek uvrštavam u mlade).
Ako pak niste za ples i akciju i više volite provesti mirnu večer, e onda odete na čašu vina u „jazz bar“. On je samo uvjetno rečeno jazz bar, riječ je o restoranu i baru s ugodnom background i evergreen glazbom.
Kat ispod vas je veliki restoran u kojem gosti jedu i slušaju bend, a sam bar je ograđen ogradom na višem nivou i tu se nalazi veliki koncertni klavir, kontrabas i potrebna glazbena oprema.
Cijene vina se kreću između 69 i 178 norveških kruna- po čaši! A mjera za čašu je 1,5 dl.
A ako vam nije do alkohola, možete popiti i bezalkoholno vino (?!), cijena butelje je 149 norveških kruna.
Ovdje ćete preko dana čuti klasičnog pijanistu kako svira klasične komade, filmsku glazbu poput npr. soundtracka iz "Amelie" filma, ili nekog John Legenda ako je riječ o modernoj glazbi.
Navečer svira duo, trio, rijetko kad kvartet. Trenutno smo u ovom prostoru mi, kao trio (klavir, gitara, shakers, vokali). Sviramo uglavnom najljepše pjesme iz starih filmova, evergreen standarde te jazzy obrade modernih pjesama ili kultnih pop pjesma. Za sve ukuse i generacije slušatelja ponešto.
Za razliku od Hrvatske, kad te ovdje gost dođe zamoliti za pjesmu- uglavnom traže neki stari klasik, Dean Martina, Billy Joela, Billie Holiday i sl. Neobično? Znaju tekstove svih svjetskih evergreena, a starija publika je jako dobro informirana i o modernoj glazbi (kako konobari kažu- to je sve radio generacija). Tako da je jako simpatično gledati kad bakica i njen suprug doletavaju i plešu na „Budapest“ od George Ezra.
A kad sva ova mjesta zatvore svoja vrata, ide se u D-I-S-C-O!
Ovdje dolaze u sukob najluđe odjevne kombinacije, plešu mladi sa starima, tamni sa svijetlima,...
Bilo mi je super vidjeti kad je jedan stariji par plesao na podiju i valjda mu je neka djevojka zapela za oko (a možda se htio samo malo zabaviti), pa je „posudio“ djevojku od njezinog dečka, na što je ovaj- uzeo njegovu bakicu i svi su nasmijani veselo čagali u ovoj novoj kombinaciji narednih 10-15 minuta! Meni je to bio hit!
Ali niti u jednom klubu nisam doživjela situaciju sličnu kao ovdje: one sekunde ako gost na podiju ne prepozna pjesmu ili mu se ne svidi- odlazi s podija!
U ovom klubu moguće je unutar 15 sekundi potpuno napuniti i potpuno isprazniti podij. U Hrvatskoj cupkamo i pretrpimo neku pjesmu koja nam… ah, baš i nije nešto, ali ovdje- neeee.
- "Što je ovo? Nisam siguran...Hm, idem sjesti."
I tako se možeš igrati s njima- "Ajmo ih malo rasplesati, ajmo ih sad malo poslati da sjednu, ajde da malo skaču, ajde sad da ne."
Dođem ja u posjetu kod DJ-a Hermanna da vidim kako je (mislim da smo mu i sendviče nosili tih dana u disko jer ne stigne večerati zbog posla). Kaže on meni: "Ajde reci neku pjesmu koja ti se sviđa, da ju pustim dok ljudi plešu". Mislim si joj kako dugo nisam čula Run- D.M.C. – „daj mi od njih pusti što imaš“.
Nađe on- pusti pjesmu i u tom trenu na podiju- instant SAHARA. Kao žohari kad ih lampom osvijetliš.
Nisam se ni snašla, meni DJ govori- znaš, ti bi bila užasan DJ! hahaahh, da, vjerujem :)
Svaka grupa ljudi ima "svoju" mjuzu, a jedna od uloga DJ-a je da na temelju njihovog kretanja i ponašanja (izraza lica) očita što im najviše odgovara za zabavu ili ples te im prilagodi tempo, stil, možda svjetla i uvede ih u fun fun.
Na raspolaganju ima nekoliko vrsta restorana, dućana s odjećom, kiosk, dječju igraonicu, igraonicu za odrasle (flipperi i sl.), casino, vodeni park s bazenom, fitness centar, kino dvoranu, kazališnu dvoranu, dvoranu za poslovne seminare, parkiralište za auto koje putuje s vama.. Uglavnom pravi mali grad i „trošionica“ novca. Ali, moram priznati da je usluga zaista izvrsna i da su zaposlenici profesionalno na vrlo visokom nivou, no o tome više u zasebnoj temi o osoblju broda.
Tu negdje u uslužnoj trpezi nalazi se i glazbeni program, tj kolege koji istodobno sviraju na nekoliko mjesta (razni sastavi).
No, krenimo redom:
Ukrcaj putnika na brod je u 13:15h. U Norveškoj je točenje alkohola dopušteno tek od podneva nadalje. Pogađate, u podne se otvore Nijagarini slapovi na terminalu.
Za sve nas koji smo „unutra“ život počinje regularno ujutro, brod je do 13.15h uglavnom sablasno prazan i tih. Dvodnevni gosti ili onesviješteni spavaju ili oni hrabriji- otišli na kavu ili u shopping na kopno. Za nove goste zabava počinje upravo u 13:15h kad se na brodu otvara prva destinacija- Pub, tj. "dnevni muzičari" počinju svirati. Pub je na promenadi, tj. na „glavnoj ulici“.
Riječ je uglavnom o nekom duetu koji svira lagane instrumentale dok gosti prolaze promenadom i traže svoje kabine (kasnije ću shvatiti da gosti zbog prevelikog partijanja ustvari jedino što rade je- traže svoje kabine i da ih se često može naći kako vrludaju u toj potrazi po najčudnijim dijelovima broda).
Glazba u Pubu treba biti vedra i nenametljiva, a na tom mjestu će se svirati i plesati sve do pola 2 ujutro. Dnevnu ekipu glazbenika će oko 19:30h zamijeniti večernji duo, trio ili katkada solo izvođač koji će odraditi (po mom mišljenju) nešto teži posao jer navečer glazba treba biti "rokerskija", zabavnija, kako bi jedan kolega pijanist rekao action music. Znači, po danu smooth, po noći action. Yeah!
No, glazbeni ukusi se razlikuju kao i profil samih glazbenika. Neki su mi rekli da im je puno lakše svirati navečer jer preko dana teško da ostvare ikakvu komunikaciju s publikom što im vrlo teško pada, a osim toga zna im biti i vrlo dosadno.
Malo je vjerojatno da nećete naći na brodu nešto što vam ne odgovara: za sunčanih dana možete, naravno, izaći na sunce (koje je btw. jako i prži iako je prosječna ljetna temperatura u Norveškoj 20-ak stupnjeva, u Kielu u Njemačkoj možda 24), možete otići na sladoled, u shopping (za hrvatske pojmove i po mom skromnom mišljenju norveške cijene su previsoke čak i na brodu, a kamoli na kopnu), na besplatan kratki tečaj plesa, možete si rezervirati termin kod karikaturista Bobbyja koji vam „upropasti osobni opis“ (šala, odličan je!) na promenadi, a centralna zabavna točka dana je mjuzikl.
Kad sam prvi put otišla na taj famozni mjuzikl show, imala sam tipičnu hrvatsku predrasudu: "Ah, sad će pjevačice drečati, višeglasja neće štimati jer se ne slušaju međusobno, a muški su sigurno trapavi, s dvije lijeve i baš me zanima imaju li uopće ritma". I prevarila sam se- u svim točkama!
Norveška kompanija usko surađuje s Britancima i općenito Velikom Britanijom. Korjen te suradnje seže daleko unazad, dok je još Norveška bila siromašna i nenaseljena (ustvari to je bilo još prije 50- ak godina). Kaže mi jedna žena iz Bergena da se još "vole" tamo negdje od II svjetskog rata. Koliko sam shvatila Britanci su koristili norveške brodove za svoje potrebe a i naravno tu je bila i trgovina.
Mnogo Norvežana živi u Velikoj Britaniji i obrnuto.
Mladi (britanski) umjetnici u Velikoj Britaniji idu na odlične "Music Theater" ili "Art Performance" fakultete, gdje ih agenti regrutiraju na zadnjoj godini fakulteta te odlaze raditi na kruzere ili u kazališta te uglavnom imaju turneje po Engleskoj ili svijetu.
Riječ je o redom odličnim pjevačima, plesačima, glumcima i gimnastičarima u jednom (iako gimnastičari uglavnom dolaze iz cirkuskih škola- o da, i to postoji!) koji nekoliko mjeseci usavršavaju show, tj dva različita ( sjetite se- dvodnevno putovanje: dva show-a) koje će izvoditi narednih godinu dana svaki dan po dva puta, što je fizički i psihički stvarno zahtjevno.
Ajde ti digni nogu u vis 75 puta u 45 minuta, pritom pjevaj (suvislo, a kamoli odlično!) i pusti da te partner baca po zraku i lovi (a imaš kila ko prosječna 28 godišnja Hrvatica, ok, možda manje jer su uglavnom svi tamo fit). Da. Neće ići tako lako.
E, ovi ljudi to rade i to vrlo, vrlo dobro!
Na brodu su 14 dana, onda silaze i dolazi druga ekipa na 14 dana. I tako cijelu godinu. Upravo su aktualne ekipe u zadnjem tjednu izvođenja predstava i vidim na njima da su umorni i psihički i fizički. Ali nema stajanja. Treća i četvrta ekipa se uvježbavaju na tlu i odmah kreću s novim predstavama dan nakon završetka ovosezonskih "igrača".
Brod ima i kockarnicu, a Norvežani imaju problem s kockanjem. Isto kao i s alkoholom. Opsežniji odgovor o kockanju još čekam od prijatelja sa susjednog broda.
Nakon mjuzikla, gost može otići:
a) u Pub
b) na "plesnjak"
c) u tzv. jazz bar
d) u disko.
Pub izgleda točno kao i svaki prosječni pub u Europi- drvo, krigle, bina, separe, mjuza.
Cijena pive (male ili velike) u pubu je između 50- 74 norveških kruna što je oko 40-60 kuna.
Pomnožite norvešku cijenu sa 0,80 i dobijete otprilike izračun u kunama.
Tu ćete najčešće vidjeti ostarjele "zblajhane" rokerice s 30-ak godina starim tetovažama po cijelim rukama i vratu, frajere u kožnim hlačama, tirkiznim košuljama i natikačama, a rjeđe i sasvim neupadljive obitelji s djecom.
Prekjučer je jedna žena (koja sasvim slučajno odgovara gornjem opisu) skakala i pjevala na pjesmu Mercedes Benz od Janis Joplin, imala je točno onaj reski, američki, country prizvuk. Ona je lijepo stala nasred puba, cijukala i vrištala, plesala i pjevala- sama- na opće zadovoljstvo svih. Žena se zna zabaviti, nema što!
Plesnjak. E vidite, u Hrvatskoj, tj barem u većim gradovima je nestao ovakav oblik zabave, bar što se glazbenog stila tiče. Imamo mi klupske svirke (to svi znamo, a često i jedni drugima odlazimo na takve svirke), ali u ovom slučaju to nije baš to. Ovo je još uvijek onaj tip plesnjaka o kojima su nam pričali naši roditelji.
Dođete u nešto što izgleda poput hotelskog lobbya- otmjen prostor prekriven tepihom i mramorom, dugačka staklena stijena s panoramskim pogledom na more, konobari (ne waitor, nego bartender) u odijelima i u ruci koktel.
Ovdje svira tzv. Party band, repertoar je uglavnom plesni, europski hitovi od 70- ih do 2017. godine. Tu možete pričati, plesati, zabavljati se ili jednostavno sjesti za stol uz prozor i promatrati more.
Glazba vam niti u jednom trenu neće biti preglasna jer na glazbenoj opremi postoje limitatori glasnoće, tako da je moguće da dok ti vodiš romatični razgovor osoba pored tebe pleše.
Prosječna cijena koktela je 90 norveških kruna što je oko 73 kune. Za njih, to je bagatela i svi ih piju.
Oni vam jako vole te koktele- crveni, žuti, prozirni, s kišobranima ili bez, sve ide. Nerijetko za sebe naruče dva koktela jer jedan popiju dok hodaju do stola, a drugi imaju za stol. Živa istina.
Prošlogodišnje ugovore smo radili na ovom mjestu i mogu reći da je zaista živopisno i zanimljivo!
Publika je starija i zbog toga podsjeća na plesnjak iz „onog“ doba. Riječ je o finoj gospodi i njihovim gospođama, poslovnoj klijenteli (koji su na upravo dvodnevnom poslovnom seminaru), ali ima i mladih (sebe još uvijek uvrštavam u mlade).
Ako pak niste za ples i akciju i više volite provesti mirnu večer, e onda odete na čašu vina u „jazz bar“. On je samo uvjetno rečeno jazz bar, riječ je o restoranu i baru s ugodnom background i evergreen glazbom.
Kat ispod vas je veliki restoran u kojem gosti jedu i slušaju bend, a sam bar je ograđen ogradom na višem nivou i tu se nalazi veliki koncertni klavir, kontrabas i potrebna glazbena oprema.
Cijene vina se kreću između 69 i 178 norveških kruna- po čaši! A mjera za čašu je 1,5 dl.
A ako vam nije do alkohola, možete popiti i bezalkoholno vino (?!), cijena butelje je 149 norveških kruna.
Ovdje ćete preko dana čuti klasičnog pijanistu kako svira klasične komade, filmsku glazbu poput npr. soundtracka iz "Amelie" filma, ili nekog John Legenda ako je riječ o modernoj glazbi.
Navečer svira duo, trio, rijetko kad kvartet. Trenutno smo u ovom prostoru mi, kao trio (klavir, gitara, shakers, vokali). Sviramo uglavnom najljepše pjesme iz starih filmova, evergreen standarde te jazzy obrade modernih pjesama ili kultnih pop pjesma. Za sve ukuse i generacije slušatelja ponešto.
Za razliku od Hrvatske, kad te ovdje gost dođe zamoliti za pjesmu- uglavnom traže neki stari klasik, Dean Martina, Billy Joela, Billie Holiday i sl. Neobično? Znaju tekstove svih svjetskih evergreena, a starija publika je jako dobro informirana i o modernoj glazbi (kako konobari kažu- to je sve radio generacija). Tako da je jako simpatično gledati kad bakica i njen suprug doletavaju i plešu na „Budapest“ od George Ezra.
A kad sva ova mjesta zatvore svoja vrata, ide se u D-I-S-C-O!
Ovdje dolaze u sukob najluđe odjevne kombinacije, plešu mladi sa starima, tamni sa svijetlima,...
Bilo mi je super vidjeti kad je jedan stariji par plesao na podiju i valjda mu je neka djevojka zapela za oko (a možda se htio samo malo zabaviti), pa je „posudio“ djevojku od njezinog dečka, na što je ovaj- uzeo njegovu bakicu i svi su nasmijani veselo čagali u ovoj novoj kombinaciji narednih 10-15 minuta! Meni je to bio hit!
Ali niti u jednom klubu nisam doživjela situaciju sličnu kao ovdje: one sekunde ako gost na podiju ne prepozna pjesmu ili mu se ne svidi- odlazi s podija!
U ovom klubu moguće je unutar 15 sekundi potpuno napuniti i potpuno isprazniti podij. U Hrvatskoj cupkamo i pretrpimo neku pjesmu koja nam… ah, baš i nije nešto, ali ovdje- neeee.
- "Što je ovo? Nisam siguran...Hm, idem sjesti."
I tako se možeš igrati s njima- "Ajmo ih malo rasplesati, ajmo ih sad malo poslati da sjednu, ajde da malo skaču, ajde sad da ne."
Dođem ja u posjetu kod DJ-a Hermanna da vidim kako je (mislim da smo mu i sendviče nosili tih dana u disko jer ne stigne večerati zbog posla). Kaže on meni: "Ajde reci neku pjesmu koja ti se sviđa, da ju pustim dok ljudi plešu". Mislim si joj kako dugo nisam čula Run- D.M.C. – „daj mi od njih pusti što imaš“.
Nađe on- pusti pjesmu i u tom trenu na podiju- instant SAHARA. Kao žohari kad ih lampom osvijetliš.
Nisam se ni snašla, meni DJ govori- znaš, ti bi bila užasan DJ! hahaahh, da, vjerujem :)
Svaka grupa ljudi ima "svoju" mjuzu, a jedna od uloga DJ-a je da na temelju njihovog kretanja i ponašanja (izraza lica) očita što im najviše odgovara za zabavu ili ples te im prilagodi tempo, stil, možda svjetla i uvede ih u fun fun.
Primjedbe
Objavi komentar